Kakanija u osvrtu jednoga hrvatskog posmrčeta

Kad sam od Udruge Adalbert Stifter u primjerenoj kolegijalnoj opuštenosti, a ipak sasvim formalno, dobio poziv da održim predavanje u nizu Kakanijski konteksti, to me se ponajprije duboko dojmilo. Kad bolje razmislim, ipak je to po mojem osobnom osjećaju, izazov da se u javnosti govori jednoj opscenoj temi. O nečemu što svi imaju na umu, ali o čemu izvan najužega kruga nitko ne govori. Nije, naime, dolično i izvjesno je da će se time doći u nepriliku. Ali odakle dolazi ova ponuda koja ostavlja bez daha? Upravo iz Bavarske! I tek se pobližim razmatranjem postaje svjestan značenja ove činjenice. Poziv dolazi iz takve blizine da ne moram govoriti izvan tijekova življenja u kojem će moje izlaganje doista moći biti shvaćeno, ali isto tako ne s „kakanijskoga“ područja, gdje o svojem predmetu uopće ne bih mogao nesputano govoriti.

Tako sam rado i lako odlučio prihvatiti poziv i ovdje reći nekoliko riječi o nečemu za što sam prije vjerovao s velikom samorazumljivošću da nikada ne bih mogao javno izreći ni jednu riječ. Stoga vas molim za razumijevanje za ovu neočekivanu situaciju u kojoj sam se našao, a kojoj nisam vičan.

Car Franjo Josip na portretu Franza von Lembacha, 1873.

Otkad znam za sebe, „Kakanija“ je oko mene bila sveprisutna. To sam ime doduše tek kasnije naučio, i to u Austriji. U mojoj domovini Hrvatskoj ono je potpuno nepoznato. I ostaje nerazumljivo jer jedinstvena formula kaiserlich und königlich tamo glasi carski i kraljevski, pa je kratica c. k., a ne k. k. Ovo je pak u kasnijim desetljećima – pisano veliko kao CK – akronim za Centralni komitet tj. Centralni komitet jedine i svime vladajuće komunističke partije, poprimilo mračni i prijeteći ton. Moji zemljaci, hrvatski nasljednici „Kakanije“, u najvećoj mjeri ne razumiju to ime. Ono što se pod tim misli označava se ili u sasvim službenom tonu kao Austro-Ugarska ili, kolokvijalno, Austrija, što se, međutim, s nepogrešivom sigurnošću razlikovalo od ondašnje Republike Austrije koja nije proživljavala dobra vremena. Najčešće je, međutim, ime u narodnom sjećanju neumrloga starog cara Franza Josepha, u njemačkoj originalnoj verziji, ili češće u hrvatskoj verziji Franje Josipa, kako se običavao potpisivati na državnim aktima svojega Kraljevstva Hrvatske i Slavonije, moralo metonimijski poslužiti kao naziv.

„Kakanija“ je bila sveprisutna jer, ma o čemu da je bila riječ, uzimala se u obzir, sve o čemu se prosuđivalo bilo je mjereno po njezinim mjerilima. To je obično za ono što se mjerilo ispadalo katastrofalno. Uvijek je ponovno dolazilo na vidjelo da je u sjećanju naroda „Kakanija“ bila neokrnjen svijet.

Pa ipak, nije baš sve bilo tako jednostavno. Jer kao što je „Kakanija“ bila sveprisutna, bila je sveprisutna i trauma Prvoga svjetskog rata. Još i danas moram se trgnuti da budem svjestan da nisam proživio Prvi svjetski rat. Toliko mi je stvaran iz priča koje sam o njemu slušao. Bio sam vrlo malen kad sam naučio da je rat nešto najgore što se čovjeku može dogoditi i strašna pomisao na jedan novi rat bila je poput sablasti koja je progonila ljude u mojoj okolini. Da smo samo znali! Ipak smo negdje u sebi osjećali da je mir sklopljen nakon Prvoga svjetskog rata već bio bremenit novim svjetskim ratom. U toj sam atmosferi proživio cijelo svoje djetinjstvo. Bilo je jasno: ni „Kakanija“ nas ne može zaštiti od rata. Franjo Josip bio je i gospodar rata.

Iz mnogočega što sam čuo odzvanjala je najčišća nostalgija za „Kakanijom“. Činjenica da je „Kakanija“ bila tako sveprisutna zapravo ne iznenađuje. Pa rođen sam 1930, jedva dvanaest godina nakon njezina raspada. Tada još „Kakanija“ nije bila čak ni prava prošlost. Živjeli smo u novostvorenoj južnoslavenskoj monarhiji. Međutim, nikad nisam doživio ništa od atmosfere oslobođenja. Nova je država već pokazala svoje pravo lice. Godinu dana prije mog rođenja kralj Aleksandar uveo je osobnu diktaturu. Već se jasno osjećalo kako će se stvari kretati u novostvorenoj državi. „Kakanija“ je pritom, naravno, i opet bila mjerilo svega.

Hofburg, bečka rezidencija Habsburga

Nitko mi nije rekao da se „Kakanija“ smije spominjati samo u povjerljivom krugu. To je proizlazilo iz načina na koji se ponašala moja okolina. Bilo je to nešto što sam sasvim nesvjesno usvojio. Bilo bi potpuno pogrešno zaključiti iz svega rečenog da je moja okolina, čak i uza sve nostalgične tonove koji su njome odzvanjali, imala načelno odbojan stav prema mladoj južnoslavenskoj državi. Duhovni utjecaj kruga oko biskupa Strossmayera i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu bio je u njoj snažno prisutan. Moglo bi se gotovo reći da joj je kulturno zajedništvo Južnih Slavena bilo priraslo srcu. Ne sjećam se da sam ikad čuo i najtiši glas protivljenja. „Kakanija“ je, međutim, i nadalje bila mjerilo svega, pače istinska stvarnost. To mi je dano u nasljeđe, ali to nipošto nije značilo idealiziranje „Kakanije“ u sjećanju. Pa „Kakanija“ je bila suodgovorna za užasan rat, očito nije bila sposobna preživjeti, pokopale su je vlastite slabosti. I položaj Hrvatske u „Kakaniji“, osobito u desetljećima nakon dualističkog uređenja političkih odnosa u Monarhiji, svakako nije bio zadovoljavajući. Za „realnom dvojnom monarhijom“ nitko nije tugovao. Ni meni nisu takvi osjećaji usađeni.

U čast dolaska Franje Josipa 1895. u Zagreb, trg pred Glavnim kolodvorom dobio je njegovo ime

Jedna Austro-Ugarska koja se ustrajno protivila sjedinjenju Dalmacije s ostalom Hrvatskom i koja je preko volje činila ustupke (jer nije bila divlja i krvava tiranija), iako su postojali neprijeporni i nepobitni državnopravni preduvjeti za takvo ujedinjenje, nije mogla biti prihvaćena i odobravana. No kako je bila dobro uređena i pristojna država, ostala je i nadalje, kao što je rečeno, mjerilo svega.

O novoj se državi, međutim, nakon što je 1918. srpska vojska umarširala u Zagreb i nametnula svoje zahtjeve kao osloboditeljica, jednostavno nije moglo raspravljati. Ja pak nikad nisam čuo da netko o tome govori. Ljudi oko mene time su bili bolno povrijeđeni. Kad bi se razgovor svrnuo na to, nastupila bi šutnja, stanka puna smetenosti. Ta stanka bila je vrlo rječita. Očigledno to je za sve bilo gorko razočaranje. Jedino sam na taj način shvatio da je ponašanje „osloboditelja“ bilo strašno. Nitko mi to nikada nije opisao. Ali u dubini srca znali smo već onda kako su stvari posložene u vezi s novom državom.

S današnjega gledišta lako je biti pametan, ali svima oko mene bilo je već tada, u tridesetim godinama, sve jasno. Unatoč tome, za „Kakanijom“ se nije moglo žaliti. Ali bilo je uživanje sjećati je se, bilo je to jedino za što se moglo uhvatiti, ali „Kakaniju“ u kojoj je zajedničko mađarsko-hrvatsko Ministarstvo prometa postavljalo na prugama u Hrvatskoj samo konduktere koji ne znaju hrvatski, ili su se samo pravili da ne znaju hrvatski i uredovali samo na mađarskom, za takvom se „Kakanijom“ nije moglo tugovati.

Grb Austro-Ugarske Monarhije

Mog su djeda s majčine strane koji je živio u Srijemu u Iloku na Dunavu nakon svake kontrole voznih isprava izbacivali iz vlaka jer kondukter s njim nije mogao razgovarati na mađarskom. Moj praujak s majčine strane bio je oženjen Slovenkom iz okolice Maribora, kćeri jednog poznatog filologa, indologa, koji je u Beču bio đak Karla Bühlera. Ona mi je pričala da je kao djevojčica krenula s ocem vlakom iz Maribora. Odjednom se vagonom proširilo neko neobjašnjivo uzbuđenje i začula gromoglasna svađa. Upitala ga je što se to događa. Otac je odgovorio: „Ništa. Sad smo u Hrvatskoj i došao je mađarski kondukter.“

I u poštanskim uredima u Hrvatskoj službovalo se na mađarskom. Stoga nije čudno da su se prosvjedni skupovi često usmjeravali na poštanske urede. Pritom se prema zakonskim propisima u djelokrugu zajedničkih ministarstava i hrvatski jezik na državnopravno priznatom hrvatskom teritoriju morao također primjenjivati kao službeni. Na propise se, dakle, nije moglo bezuvjetno osloniti. U „Kakaniji“ se Hrvatska u svakodnevnici mirnih vremena morala boriti za preživljavanje. Takve okolnosti nitko nije želio ponovno uspostaviti, čak ni u mislima.

Posebno škakljiva tema bila je srpska fronta u nedavnom Prvom svjetskom ratu. Dva moja ujaka bila su u Prvom svjetskom ratu časnici u c. k. vojsci. Obojica su poslana na srpsku frontu. Jedan je bio satnik rezervist i zapovijedao baterijom c. k. topništva. Imao je vedru narav i neozlijeđen je preživio rat. U obiteljskom krugu pripovijedao je da se nikad nije bojao. Oni koji su se bojali najprije su stradali. Za to je imao i neke primjere. Ne znam je li se drugi ujak, satnik generalštaba, bojao, ali srpsko topništvo pogodilo ga je na rijeci Drini i ostao je na polju časti. Za Cara i Domovinu. Tako je pisalo u pismu kojim su obavijestili moju tetu da je pao.

Po svemu što se pričalo mora se ustvrditi da nikad nisam primijetio ni najmanji ton gorčine prema ondašnjem neprijatelju, a kamoli težnju za osvetom i uzvraćanjem.  O svemu tome govorilo se sasvim bez emocija. Rat je bio neželjen i omražen, u mojoj okolini ništa nije upućivalo na neprijateljske osjećaje prema nekadašnjem protivniku. Mi nismo bili sa Srbijom u ratu, bio je Franjo Josip. Mi smo to samo gorko i krvavo platili.

O tome kako smo uistinu stajali doznao sam tek mnogo kasnije iz bratićeva pričanja. Bilo je to oko polovice sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Bio se upravo vratio s nekoga savjetovanja koje se izvan turističke sezone održavalo u gradu na obali hrvatskog Jadrana. U hotel u kojem su se skupljali sudionici pristizali su, kao što je onda bilo uobičajeno, i kolege iz Srbije. Jedan od njih, njegov znanac, zazvao ga je: „Hej! Ti crno-žuti, dođi ovamo“. Odgovorio je: „Kako ti je palo na pamet da me nazoveš crno-žuti?“ Na to će kolega: „Pa svi ste vi crno-žuti, bez obzira na to znadete li to ili ne.“ Dakle, tu smo. Za svoje nostalgično i monarhistički nastrojene suvremenike kojima je jezik njemački moj je bratić naprotiv bio samo jedan iz nelojalne slavenske rulje, jedan od onih koji su pokopali lijepo carstvo, ako već ne i potencijalni srpski atentator. S kime smo onda uopće mogli razgovarati o „Kakaniji“, osim u povjerljivom krugu? Stoga sam, kad su me zamolili da u nizu predavanja Kakanijski konteksti nešto pripremim, imao tako snažan osjećaj da trebam govoriti o nečem opscenom. Tog osjećaja se, vjerujte mi, ni sada ne mogu sasvim otresti.

Da, mislio sam, i još mislim, da bi za sve uključene bila prednost da se Dvojna Monarhija nije tako nepopravljivo raspala sasvim u smislu Antante. Ali da do toga ne dođe, bilo je apsolutno nužno promijeniti Monarhiju, ponajprije tako da prestane biti dvojna. A do toga je moglo doći, ako je uopće moglo, samo u dugačkom nizu interesnih odmjeravanja. Vladajući krugovi u Beču i Budimpešti bili su pretežno odlučno protiv takve promjene. „Kakanija“ koja bi bila prihvatljiva i drugim skupinama nije ih zapravo više zanimala.

Duboki uvidi do kojih se došlo razmatranjem prilika u kasnoj „Kakaniji“ pružili su mnogo materijala kad smo tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina bili potaknuti na razmišljanje o mogućoj promjeni jugoslavenske državne zajednice koja bi omogućila njezin dalji opstanak. I tada se bezizlaznost sastojala u tome da su vladajući krugovi u Beogradu i jezgra srpske nacije gubili svako zanimanje za takvu Jugoslaviju u kojoj bi Hrvatska doista dobila svoje mjesto. Kao i Jugoslavija, i „Kakanija“ je imala svojih prednosti i bila poželjna, ali u danim stvarnim okolnostima bila je nemoguća.

Na temelju iznesenoga bez oklijevanja postavlja se jedno pitanje. Kako je moguće da je „Kakanija“, koja se tako očito bila izjalovila, u doživljavanju onih rođenih kasnije bila toliko prisutna kao što je pokazano na mojem osobnom primjeru. Ne znam u kolikoj mjeri ljudi izvan kakanijskoga prostora to uopće mogu razumjeti i osjetiti. Na to utječe osobit osjećaj za domovinu, različit od onog uobičajena u našem kulturnom podneblju.

Domovina je naravno domovina, čak i za kakanijsku posmrčad, kao što je u cijelom europsko-atlantskom kulturnom krugu. Takva je domovina najčišće i najjasnije institucionalizirana u nacionalnoj državi. No i višenacionalna carstva, među njima i „Kakanija“, institucionaliziraju stvarnosti. To je ono što godi u njima, premda su osvajanja koja su stvorila ta carstva tako malo simpatična. Upravo u tom pogledu „Kakanija“ je posebna. Austrijska kuća toliko je silno proširila svoju vlast, kao što je poznato, ne tako što je vodila ratove, nego jer je sklapala korisne dinastičke bračne veze. Odatle je nastala pluralna državna tvorevina koje su državni entiteti bili hijerarhijski posloženi i na taj način povezani. Monarhijska vladavina i država postojala je na različitim razinama. Bilo je potrebno posebno umijeće da bi cjelina funkcionirala a da se pojedine razine državnosti ne pobrkaju i u svima očuva nužni kontinuitet.

Ovoj hijerarhijski strukturiranoj cjelini odgovarao je i osjećaj za domovinu. Istinska, prava domovina bila je državnopravni entitet na koji se oslanjala vlastita nacionalna skupina. Kod Hrvata to je bila Kraljevina Hrvatska i Slavonija uključujući Dalmaciju bez obzira na bilo kakve ograde vladajućih krugova u Beču. Bosna i Hercegovina također nije bila isključena. To je bila domovina. Ali ne samo to. Kranjska, Štajerska i Koruška bile su također domovina, iako ne s istim intenzitetom i ne u istoj punoći smisla. Spoznao sam to vrlo jasno kad se u mračnim godina Drugog svjetskog rata za vrijeme jedne zračne uzbune u daljini začula snažna tutnjava. Moja se obitelj učas okupila kod radija. Nakon nekog vremena došla je moja majka, skoro suznih očiju, i kazala: „Bombardirali su Klagenfurt, naš Klagenfurt!“ Tada sam doznao da se taj Klagenfurt, o kojem sam dotad jedva čuo, ne nalazi u doista stranoj zemlji. O Grazu sam to već dugo znao, da ne govorimo o Ljubljani. Onda su mi u školi utuvljivali da je to moja domovina, ali ja sam više puta bio tamo i znao da u stvarnosti nije bilo sasvim tako. Da, cijela se „Kakanija“ u jednom jako difuznom značenju poimala kao domovina, ili barem kao domaće tlo. Nitko mi to nije tako kazao, ali to sam razabrao iz onoga što se govorilo u povjerljivom krugu. Potvrdu za to dobio sam mnogo kasnije. Jedan drugi praujak s majčine strane bio je literat, ne nevažan. U jednom svesku njegovih eseja pronašao sam opis njegovih doživljaja na početku Prvoga svjetskog rata. U trenutku objave rata zatekao se u Parizu. Bilo je nužno, kako piše, što je brže moguće, s drugim zemljacima vratiti se u domovinu koja se našla u ratnom stanju. Žurno putovanje preko Francuske i Švicarske opisuje s osjećajem duboke potištenosti. Kad je vlak uklizao na kolodvor u Feldkirchu u Vorarlbergu, stigao je, piše, bio je u domovini, u ratnom stanju i duboko ga se dojmilo koliko se to moglo zapaziti u komešanju ljudi na peronima. Da, bio je u „Kakaniji“, u „Kakaniji“ koja je objavom rata Srbiji upravo počinila samoubojstvo.

On je pritom sasvim neupitni svjedok. Bog zna da nije bio habsburški lojalist ni kakanijski monarhist. Bio je zapahnut slavenskim idejama. Još kao gimnazijalac iz Slavonije, Iloka i Osijeka, tražio je i ostvario kontakte s poljskim vršnjacima u Krakovu i Lavovu, cijeli je život ostao orijentiran na tu stranu i kasnije postao važan i priznat polonist. Njegov stav je bio sukladan tome. Svakako nije odobravao objavu rata Srbiji. No kad je njegov vlak ušao u Vorarlberg, konačno stajao na kolodvoru u Feldkirchu, osjetio je da je sada u domovini. S dubokom zabrinutošću razabirao je bezbrojne znakove ratnoga stanja u kojem se domovina našla. Kad sam to pročitao, sa sigurnošću sam znao da sam iz povjerljivih razgovora sve dobro razabrao. Prava domovina mojeg praujaka bila je, međutim, Trojedna Kraljevina Dalmacija – Hrvatska – Slavonija, kako se ispravno državno-pravno nazivala, premda se ponegdje radije govorilo o trima različitim kraljevinama. Njihova duboka povezanost sezala je u srednjovjekovna vremena i mnogi su morali shvatiti da se nije lako mogla raskinuti svim, često preko mjere naglašavanim, razlikama usprkos. Ta povezanost bila je podloga osvješćivanja novovjeke hrvatske nacije. Njegova istinska domovina bila je Hrvatska, onakva kakvu su on i njegovi ćutjeli, onakva kakva je danas postala punopravna članica Europske Unije. Ali domovina je, bez obzira na to, kad se vraćao iz Pariza, bila nazočna već u Feldkirchu.

Nedvojbeno, raspad „Kakanije“ bio je gubitak za one koji su joj pripadali. Kad biste me pitali što je najznatnije što je time izgubljeno, odgovorio bih bez oklijevanja: to je cjelovitost širega prostora kojem se pripada. To je široki potez od Vorarlberga do Erdelja, Galicije i Bukovine. Od švicarske granice do duboko u današnju Ukrajinu. To je širok prostor u kojemu se, iako nije vlastita domovina, čovjek osjeća na domaćem tlu. Čak i danas, iako ne tako jednoznačno ni intenzivno kao nekada. Previše je toga u međuvremenu pokidano.

Namjerama onih koji su nastojali na ovom raspadu i doveli do njega potpuno je odgovaralo da se ova povezanost prostora izgubi. Njihovi su utjecaji prodrli u ovaj prostor, odnose i tijekove koji su ga povezivali prekinuli i slobodu kretanja unutar njega ograničili. Za vrijeme „željeznog zastora“ čak doslovno. To je sada hvala Bogu prošlo. Prije nekoliko dana vozio sam se uskom cestom kroz šumu preko državne granice između Austrije i Mađarske. Pregrade od bodljikave žice na koje se prije tamo nailazilo više ne postoje. Nitko nije ništa pitao, ni pred kime nije trebalo odgovarati. Znao sam, naravno, da je sada tako. Svejedno, bio je to poseban doživljaj. Duboko sam udahnuo.

Tek kad čovjek vidi vlastitim očima, postane svjestan koliko su malo ove nove okolnosti u kretanjima i mislima ljudi u Beču uhvatile korijena. Kako je slabašna sklonost da se bude svjestan novih mogućnosti koje se time nude i njima se posluži. Čak ni za izlete vikendom. To bi bilo stvarno i živo ponovno stjecanje onoga što je s uništenjem „Kakanije“ izgubljeno. Za to svakako treba vremena. Sile koje su prouzročile to uništenje i raspad ispod vidljive površine i dalje su na djelu. Gubitak je stoga za posmrčad još osjetljiv, pa i bolan, ako baš hoćemo. Ali, tugovati za Kakanijom ? Ne, to se ne može!

Sada sam razgolićen. Stojim ovdje i drukčije ne mogu.

 * * *

Tekst izlaganja koji je akademik Radoslav Katičić priredio za Udrugu Adalbert Stifter, gdje je 14. i 15. studenoga u Münchenu održano predavanje i okrugli stol u nizu Austro-ugarski konteksti u kojem predstavnici raznih naroda stare Monarhije govore o svojim viđenjima te povijesne pojave. Profesor Katičić pozvan je da u vrlo probranu intelektualnom krugu govori kao prvi Hrvat o temi u kojoj zapadnjaci rado i lako potpuno zanemaruju hrvatsko gledište. S njemačkoga jezika, čijemu je senzibilitetu izlaganje i namijenjeno, tekst je prevela Lidija Zorić.